DiWagner
SEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz SlovenijaSEEbiz Slovenija
PLIN
 
Hrvatska lani prvi put u 20 godina uvezla više prirodnog plina nego što je proizvela
Autor/izvor: SEEbiz / Jutarnji list
Datum objave: 19.03.2017. - 09:15:08
ZAGREB - Hrvatski plin kod hrvatskih potrošača. To je stilizirana mantra koja je proteklih tjedana dominirala izjavama državnih dužnosnika nakon što je Vlada odlučila za još jednu godinu produljiti regulirani režim funkcioniranja domaćeg tržišta prirodnog plina, barem što se tiče opskrbe kućanstava. 

Prema tom modelu Hrvatska bi elektroprivreda trebala - barem još jednu ogrjevnu sezonu - preuzeti ulogu veleprodajnog opskrbljivača plinom te po unaprijed dogovorenim uvjetima domaći plin distribuirati lokalnim opskrbljivačima. Na taj su način zasad spriječene poprilično kataklizmične prognoze kako bi jeftin plin iz domaćih nalazišta mogao poteći prema inozemstvu, a hrvatski građani i tvrtke biti osuđeni da taj isti plin potom kupuju iz uvoza po znatno višim cijenama - na što je poprilično vehementnim objavama na društvenim mrežama uporno upozoravao saborski zastupnik Ivan Lovrinović, piše Jutarnji list.

Ipak, u pozadini općeg zadovoljstva zbog tog malog trijumfa nacionalnog energetskog intervencionizma u javnosti je gotovo posve nezapaženo prošla objava godišnjih financijskih rezultata nacionalne naftne kompanije Ine - jedinog proizvođača prirodnog plina u Hrvatskoj. A taj dokument sadrži neke, u najmanju ruku, uznemirujuće brojke, barem u kontekstu hrvatske energetske samodostatnosti. Prema tim podacima, samo tijekom prošle godine domaća proizvodnja plina pala je za deset posto, a taj pad zapravo je potpuno generiran na sjevernojadranskim poljima gdje je u 2016. proizvedeno čak 24 posto manje prirodnog plina nego godinu prije. Istodobno s tim iznimno ozbiljnim padom proizvodnje u Hrvatskoj je lani - prema još uvijek neslužbenim podacima - prvi put nakon 2010. godine zabilježen rast potrošnje tog energenta. A te dvije činjenice dovele su do porazne spoznaje: prvi put u posljednjih 15 do 20 godina udjel domaćeg plina u ukupnoj potrošnji pao je ispod 50 posto. Sasvim konkretno, domaća plinska samodostatnost lani je u Hrvatskoj iznosila oko 44 posto, a već 2022. godine, uz vrlo konzervativnu prognozu nastavka aktualnih trendova pada proizvodnje i rasta potrošnje, mogla bi pasti na 25 posto.

Pojednostavljeno rečeno, već za šest godina tri od četiri molekule prirodnog plina potrošene u Hrvatskoj morat će biti pribavljene iz uvoza. Utoliko pravi i dugoročni izazov za kreatora državne energetske politike nije kako osigurati domaćim korisnicima benefite jeftinog domaćeg plina, nego osigurati najbolji omjer cijene i pouzdanosti opskrbe energentom čija će uloga u budućnosti, zahvaljujući ekološkim i ekonomskim trendovima, znatno rasti.

Ideja da Hrvatska - u kontekstu zemalja Europske unije - uživa iznimno visok stupanj neovisnosti od uvoza plina jedan je od najučestalijih mitova domaće energetike, koji je u široj javnosti dosegnuo status svojevrsne dogme. Jasno je i zašto. Još 2010. godine iz plina proizvedenog na domaćim nalazištima zadovoljeno je oko 80 posto potrošnje u Hrvatskoj. Taj iznimno mali udjel uvoza u ukupnoj plinskoj bilanci uistinu je bio raritet u Europskoj uniji. EU u prosjeku oko 66 posto svoje potrošnje za prirodnim plinom zadovoljava iz uvoza, a samo dvije države - Danska i Nizozemska - na svom teritoriju proizvode više tog energenta nego što ga troše. Od ostalih, prema podacima iz 2014., u čak 14 država članica udjel uvoza je veći od 90 posto, a u njih još osam je između 80 i 90 posto. S 40-ak posto uvoznog plina te 2012. godine Hrvatska je bila na samom dnu liste “europskih plinskih ovisnika”, no sljedećih se godina situacija mijenjala nagore.

Već 2013. odnos domaćeg i uvoznog plina u Hrvatskoj se izjednačio, tijekom iduće dvije godine udjel domaćeg plina malo je porastao pa stagnirao na oko 53 posto, da bi lani doživio znatan pad na najnižu razinu u posljednjih dvadesetak godina.

Ipak, analiza ključnih pokazatelja domaćeg tržišta plina pokazuje kako je proklamirano hrvatsko plinsko obilje u znatnoj mjeri bilo tek iluzija utemeljena na značajnom padu potrošnje, prouzročenom sedmogodišnjom ekonomskom recesijom. Još 2008. godišnja potrošnja prirodnog plina u Hrvatskoj iznosila je 29,3 teravatsata, da bi šest godina poslije dotaknula dno - 22,38 teravatsati. Taj pad od 23 posto dobrim je dijelom zasjenio alarmantne podatke o padu domaće proizvodnje.
U proteklih šest godina količine prirodnog plina iscrpljenog u Hrvatskoj smanjile su se za gotovo 38 posto, no kako je istodobno zbog propasti ili značajnog smanjenja proizvodnih kapaciteta nekih velikih domaćih industrijskih tvrtki padala i potražnja za plinom, dojam zavidne plinske samodostatnosti i dalje je egzistirao u javnosti. Ipak, kada su 2015. zabilježeni i prvi pozitivni efekti u hrvatskom gospodarstvu, trend pada potrošnje počeo se okretati. Već je te godine plinski konzum skromno porastao, da bi 2016., dijelom i zbog hladne zime, taj rast postao robusniji.

Prema dostupnim neslužbenim podacima (službeno izvješće Hrvatske energetske regulatorne agencije za 2016. bit će javno obavljeno sredinom godine), lani je potrošnja plina u Hrvatskoj skočila oko 16 posto. Kako se može očekivati da će konjunkturni ciklus u domaćem gospodarstvu potrajati i sljedećih godina, a postoje i drugi faktori koji bi trebali utjecati na rast potrošnje plina - prvenstveno veće korištenje u proizvodnji električne energije i nastavak plinofikacije južne Hrvatske - treba očekivati da će potrebe za tim energentom u Hrvatskoj rasti.

S druge strane, kako zasad nema naznaka da bi se trend pada proizvodnje mogao promijeniti, evidentno je da će na tržištu biti sve manje “domaćeg” plina. S obzirom na te dvije činjenice, pretpostave li se blagi rast potrošnje te blaga prognoza godišnjeg pada proizvodnje od sedam posto, 2022. godine u Hrvatskoj će se trošiti oko 28,16 teravatsati plina, a proizvodit će se tek oko sedam teravatsati. Dakako, i taj je proračun vrlo konzervativan jer takva razina potrošnje još uvijek ne bi dosegnula pretkriznu razinu. U slučaju snažnijega gospodarskog rasta, dakle, deficit bi bio još i veći.

Utoliko je jasno kako je bit problema u poprilično radikalnom padu proizvodnje prirodnog plina na hrvatskim poljima. To se posebno odnosi na sjevernojadranska nalazišta gdje su se iscrpljene količine od 2010. do 2016. smanjile za gotovo 60 posto. Taj bi pad vjerojatno bio i veći da 2014., nakon okončanja višegodišnjeg pravnog spora Ine i talijanskog Edisona, nije u proizvodnju pušteno polje Izabela, s očekivanim prinosom od oko 280 milijuna kubika plina godišnje. Ipak, izvjesno je kako je područje sjevernog Jadrana danas iznimno dobro istraženo te kako se u budućnosti može očekivati kontinuirani pad proizvedenih količina plina.

Na kopnu je, pak, prošle godine zabilježen lagani rast proizvodnje, uvelike zbog puštanja dva nova međimurska plinska polja - Vučkovec i Zebanec - u proizvodnju. Tijekom 2017. planira se i početak proizvodnje na trećem tamošnjem polju, Vukanovec, što bi trebalo barem ublažiti prirodni pad proizvodnje na već poprilično starim Ininim panonskim poljima.

Prema službenim Ininim podacima, kompanija je od 2010. do danas izbušila ukupno 34 bušotine, proglasila komercijalno otkriće tri kopnena naftna polja i jednog manjeg plinskog polja na moru te potvrdila otkriće plinsko-kondenzatnog polja na granici Hrvatske i Mađarske.

Također je sredinom prošle godine potpisala koncesijski ugovor za istraživanje i proizvodnju ugljikovodika na području Podravine (blok Drava 2) pa očekuje da bi tamo mogla otkriti nove rezerve. No, mnogi smatraju kako to nije dovoljno. Naftni konzultant Jasminko Umićević podsjeća da je nužnost zanavljanja kompanijinih rezervi bila definirana ključnim kompanijinim aktima od privatizacije 2003. godine do danas.

- Pad proizvodnje plina na Ininim poljima je očekivan. Na sjevernom Jadranu je proizvodnja počela još 1998. godine. Problem je iscrpljeni plin koji nije nadoknađen otkrićem novih rezervi, i to je pokazatelj loše poslovne politike u posljednjih petnaestak godina. Dok je Ina imala investicijski potencijal, golem novac je uložen u razvoj projekata u inozemstvu, ponajviše u Siriji, dok je domaća proizvodnja zapostavljena. Kad je došlo do povlačenja iz Sirije, ponovno su se sjetili lokalnih nalazišta, ali tada više nije bilo novca, a čini mi se ni stvarne volje u vrhu kompanije, za ozbiljniji investicijski ciklus. To je primjer koji zorno pokazuje koja je strateška važnost Ine u kontekstu nacionalne energetske, pa i sigurnosne politike. Ako je cilj države osigurati što veći stupanj energetske sigurnosti, onda je logično da iskoristi svoje resurse. Ipak, jako je teško očekivati da će se to postići ako predvodnik tog razvoja nije lokalna kompanija koja, poput Ine, posjeduje jedinstveno iskustvo i reference rada na ovom području - kaže Umićević.